Što nas
povezuje?
Ja sam August Šenoa
- zagrebački pisac .
Ja sam Dora Krupićeva
- kći gornjogradskog
zlatara.
14.st.
13. st. i 1760.
1731.
1254. / 1590. / 1968.
1312./ 1898./ 1986.
1262. do 1798.
1288.
1993.
1392.- 1451.
KOLORISTIČKA
MODULACIJA
Poveži sliku i mjestu
RAD U SKUPINAMA
Zadatak: pročitati citat svaki član skupine samostalno, porazgovarati o pročitanom, uočiti o čemu se radi i izreći da su pročitali opis lika, izreći čiji su opis čitali ( djevojka Dora, starica Magda)
- zapisati likove, a zatim ispisati izraze kojima su opisani likovi; odrediti predmete koji su opisani pa i za njih ispisati izraze opisivanja
- pročitati po skupinama i zapisati na ploču
- plan ploče iskoristiti kao podsjetnik pri slikanju portreta likova
Nakon čitanja učenici iznose prvi dojam: Što su pročitali? Nakon što sve skupine podnesu izvješća uočit će da se radi o opisima dva lika.Slijedi 2.zadatak: ispisati opise u tablicu na listiću
Na veliku žalost zlatarovu preminu doskora vjerna žena ostaviv nakon sebe nejačku jedinicu – po imenu Doru. Toj je Dori bila stara Magda kuma na krstu, to je kumče pazila Magda kao oko u glavi.
Dora bijaše bistra i živa. Svi su ju nazivali „zlatarovom mudrijašicom“ jer se mala naučila bila čitanju i pisanju od gradskoga školnika Blaža Dragašića. Kad je nedjeljom idući s rane mise preko Markova trga kući, premetala drobne nožice obuvene crljenima šiljastima postolicama, kad joj se lijepa glavica njihala pod kapicom, a bujne joj se crne pletenice spuštale niz plavetni, janjećim krznom ošiveni prsluk, kad je ručicama držala na prsima veliki, srebrom okovani molitvenik, stidno gledajući pred sebe, da nisi mogao spaziti munjevita oka od dugih svilolikih trepavica, bio bi rekao svatko: Eto, svetica sišla sa oltara među svijet, da milom pojavom razveseli snuždene.
Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri kraju zavrnut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi ju nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, žmirkave oči rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zaklapala pa bi tek kadšto podžmirnula u božji svijet. Motreći ju, kako čuči zgurena u daščari pod bijelom krilatom kapom, pomislio bi svatko: Magda je vještica. Magda, sjedeći vazdan u svom drvenom zaklonu, motala je drijemljući, zrnatu, posvećenu krunicu, te bi samo kadšto ozeble ruke nadnijela nad lonac pun žeravice. A toga bome vještica ne čini! Ljudi nisu pamtili, da je Magda kada mlađa bila, nit su opazili, da stari, jednaka te jednaka kao starinska slika, koja, viseć godine i godine u zabitoj kuli, svog lika ne mijenja.