SMEŠTANJE U OKVIRE
Centar za podršku
doktorskim studijama
Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“
11. jun 2024.
Predstavljanje naučnoistraživačkih rezultata javnosti
Javno naučno svedočanstvo
Javnost svoje stavove o savremenoj nauci i otkrićima pretežno zasniva na posrednom izveštavanju o nauci, zbog čega ćemo za potrebe razmatranja dostupnosti i uloge naučnog svedočanstva u demokratiji kao polazište uzeti norme i smernice novinarskog izveštavanja o nauci.
Iako se ove norme i smernice mogu podudarati sa standardima izlaganja svedočanstva u naučnoj praksi, one najčešće reflektuju norme i smernice koje su više svojstvene novinarstvu. Tako se, recimo, ideja balansiranog izveštavanja koja potiče iz novinarstva, smatra kontroverznom kada je reč o izlaganju naučnog svedočanstva.
_____________
Gerken, M. (2020). How to balance balanced reporting and reliable reporting. Philosophical Studies, 177(10), 3117-3142.
Angler, M. V. (2019) Uvod u naučno novinarstvo, Centar za promociju nauke.
Na koji način se nauka komunicira građanima i donosiocima političkih odluka, odnosno u kojoj je meri javnosti uopšte dostupno naučno svedočanstvo i kojoj meri ga je moguće integrisati sa demokratskim vrednostima?
„Javno naučno svedočanstvo“ obuhvata svedočanstvo koje pružaju eksperti iz određene oblasti, ali i posredno izveštavanje o nauci, od strane naučnih novinara, a koje je u oba slučaja usmereno ka laicima – „običnim građanima“, donosiocima odluka, zaposlenima u javnim intitucijama i sl.
_____________
Gerken, M. (2020). How to balance balanced reporting and reliable reporting. Philosophical Studies, 177(10), 3117-3142.
Gerken, M. (2022). Scientific Testimony: Its roles in science and society. Oxford University Press.
Balansirano izveštavanje
Balansirano izveštavanje, odnosno pružanje podjednakog prostora suprotstavljenim stavovima, koje u kontekstu izveštavanja o političkim i društvenim pitanjima predstavlja sinonim za nepristrasnost, u slučaju izveštavanja o naučnim dostignućima dovodi javnost u zabludu ukoliko suprotstavljeni stavovi nisu podjednako dobro opravdani.
Primeri:
- Prilikom izveštavanja o antropogenom globalnom zagrevanju u prestižnim američkim medijima pružen je nesrazmeran prostor i težina onima koji ga negiraju.
- Drugi primeri: debata između kreacionista i evolucionih biologa, rasprava o rizicima u vezi sa genetski modifikovanim usevima, ili o povezanosti između MMR vakcine i autizma ili o bezbednosti vakcina protiv COVID-19. _____________
Boykoff, M. T., & Boykoff, J. M. (2004). Balance as bias: Global warming and the US prestige press. Global environmental change, 14(2), 125-136.
Novinarski ideal balansiranog izveštavanja ogleda se u pridavanju značaja predstavljanju različitih gledišta i artikulisan je na mnogo načina, a kao ilustrativan primer navodimo smernicu medijskog servisa Bi-Bi-Si iz 2018. godine: „Moramo učiniti sve što možemo da osiguramo da se „kontroverzne teme“ tretiraju sa dužnom nepristrasnošću u svim našim rezultatima“.
NORMA 1: Oni koji informišu javnost trebalo, kad god je to izvodljivo, da izveštavaju o suprotstavljenim hipotezama na način koji ne favorizuje nijednu od njih
- Profesionalni kanon koji od novinara koji izveštavaju o kontroverzi političke ili društvene prirode zahteva da podjednako predstave suprotstavljena gledišta, otvara brojne probleme ako se primeni na pitanja iz domena nauke.
_____________
Gerken, M. (2020). How to balance balanced reporting and reliable reporting. Philosophical Studies, 177(10), 3117-3142.
Pouzdano izveštavanje & zagonetka
Ovaj konflikt na vrlo konkretan način ilustruje jedan opštiji problem, a to je kako meritokratskoj delatnosti kakva je nauka obezbediti privilegovanu i merodavnu ulogu u demokratskom društvu koje teži da respektuje kognitivnu i normativnu različitost. Filip Kičer je to nazvao problemom „integrisanja stručnosti sa demokratskim vrednostima“.
Zagonetka koju pokušavaju da reše savremeni teoretičari demokratije:
U kojoj meri je dostupno i kakvu ulogu ima naučno svedočanstvo u epistemički vrlo raznovrsnim ambijentima savremenih liberalnih demokratija?
_____________
Boykoff, M. T., & Boykoff, J. M. (2004). Balance as bias: Global warming and the US prestige press. Global environmental change, 14(2), 125-136.
Kitcher, P. (2011). Science in a democratic society. Prometheus Books.
NORMA 2: Pouzdano izveštavanje podrazumevalo bi da oni koji izveštavaju o nauci, kad god je to izvodljivo, izveštavaju o hipotezama koje su zasnovane na najpouzdaniji način i da izbegavaju da izveštavaju o hipotezama koje nisu zasnovane na pouzdan način.
I balansirano i pouzdano izveštavanje odražavaju novinarske vrednosti, međutim one mogu doći u konflikt ako balansirano izveštavanje uključi nepouzdane izvore koji se inače mogu izbeći, ili kada pouzdano izveštavanje isključi perspektive koje nisu zasnovane na pouzdan način
Problematično bi bilo žrtvovati pouzdanost da bi se osiguralo da izveštavanje bude balansirano, dok bi sa druge strane, isključivanje manje pouzdanih glasova iz javnih debata moglo biti protumačeno kao autoritarno, pa čak i represivno postupanje
Svedočanstvo „drugog reda“
„(…) dobar deo informacija koje tako samouvereno pružam i autoritativno prihvatam istinite su za mene na osnovu tuđih reči. Da imam toliko godina; da sam rođen tog i tog datuma; da broj H11200 zaista odgovara broju koji australijsko odeljenje za pasoše ima zavedeno u svojim datotekama – nijedna od ovih činjenica ne potiče od mog individualnog zapažanja, pamćenja ili zaključaka o njoj. One se temelje, ponekad na složen način, na rečima drugih (…) Izgleda, dakle, da svedočanstvo igra veoma važnu ulogu u formiranju toliko toga što obično smatramo razumnim verovanjem i da se na njega oslanjanjamo u širokom opsegu. Štaviše, ovo oslanjanje nije ograničeno samo na svakodnevno ili praktično (...) Čak i apstraktnije nauke, poput astronomije i teorijskе fizikе, na različite načine zavise od svedočanstva. Veliki deo istraživačkog rada u fizici, na primer, po karakteru je kolaborativan (sinhrono) i temelji se na istraživaloj tradiciji (dijahrono).“
Iako čuveni moto Kraljevskog društva u Londonu, koje je 1665. pokrenulo prvi naučni časopis Philosophical Transactions, glasi Nullius in verba (ničijim rečima), šaljući poruku da bi naučno svedočanstvo trebalo da se zasniva na ekperimentalno potkrepljenim činjenicama a ne na poverenju u autoritet, ovo naučno svedočanstvo „prvog reda“ uglavnom nije dostupno građanima.
Generalno, građani imaju posla sa svedočanstvima „drugog reda“, kako ih naziva Elizabet Anderson.
Anderson tvrdi da se demokratski legitimitet javnih politika može osigurati pod uslovom da građani mogu da naprave pouzdane „procene drugog reda“ o naučnom svedočanstvu.
_____________
Anderson, E. (2011). Democracy, Public Policy, and Lay Assessments of Scientific Testimony. Episteme, 8(2), 144-164.
Coady, C. A. J. (1992). Testimony: A philosophical study. Clarendon Press.
Sposobnost „drugog reda“
za procenu verodostojnosti
Prema Elizabet Anderson, kriterijumi utvrđivanja verodostojnosti zavise od četiri vrste procene.
1) Procene stručnosti, odnosno procene o tome da li su oni koji izlažu svedočanstvo upoznati sa onim što tvrde, da li imaju pristup dokazima i da li su sposobni da ih procene;
2) Procene poštenja, odnosno procene o tome da li su oni koji izlažu svedočanstvo skloni tome da to iskreno saopšte;
3) Epistemičke odgovornosti, što je takođe važan kriterijum jer građani-laici ne mogu direktno da procene da li je neki naučnik pravilno sproveo eksperiment, ili da li je iz njega izveo odgovarajuće zaključke. Uporno iznositi određene tvrdnje, a ignorisati kontradokaze i kontraargumente koje iznose drugi istraživači sa relevantnom ekspertizom, znači biti dogmatičan. Važno je da građani-laici mogu to da prepoznaju;
4) Kriterijumi za procenu toga da li postji naučni konsenzus stručnjaka od poverenja.
Anderson polazi od stanovišta Sesila Entonija Džona Kodija (C. A. J. Coady) prema kojem se mi uglavnom oslanjamo na svedočanstvo drugih. Kako bi se razrešila tenzija između dva suprotstavljena zahteva – da bi politika trebalo da bude i empirijski potkreljena i demokratski legitimna – Anderson je Kodijevo stanovište primenila na naučno svedočanstvo. U skladu sa tim, ona smatra da je dovoljno:
a) da pokažemo kako prosečno obrazovani građani-laici imaju sposobnost drugog reda da sude o verodosrojnosti naučnog svedočanstva, kao i o tome u kojim slučajevima postoji naučni konsenzus o određenim pitanjima;
b) da prosečno obrazovani građani-laici imaju pristup informacijama koje su im neophodne za takvo rasuđivanje.
_____________
Anderson, E. (2011). Democracy, Public Policy, and Lay Assessments of Scientific Testimony. Episteme, 8(2), 144-164.
Hijerarhija ekspertize
(g) Naučnici čija su skorašnja istraživanja naišla na široku podršku drugih eksperata iz odgovarajuće oblasti i koji njihove rezultate koriste kao osnovu za svoja istraživanja. Ovo se može utvrditi uzimanjem u obzir broja citata, faktora uticajnosti časopisa u kojima su radovi objavljeni i podataka o tome koliko je velikih grantova naučnik dobio.
(h) Naučnici koji su lideri u odgovarajućoj oblasti. Reč je o naučnicima koji su pružili najveći doprinos usavršavanju teorija oko kojih je oformljen naučni konsenzus, i koje su pokrenule nova istraživanja ili razvoj instrumenata i metoda koji su postali standardna praksa. Rukovodioci u profesionalnim društvima, akademici i nobelovci.
_____________
Anderson, E. (2011). Democracy, Public Policy, and Lay Assessments of Scientific Testimony. Episteme, 8(2), 144-164.
(a) Laici.
(b) Ljudi sa fakultetskom diplomom i magistri iz neke oblasti primenjene nauke koja je vrlo udaljena od oblasti istraživanja.
(c) Naučnici sa doktoratom iz druge naučne oblasti koja je vrlo udaljena od oblasti istraživanja.
(d) Naučnici sa doktoratom iz druge oblasti, ali sa donekle srodnom vrstom ekspertize (na primer, statističar koji prosuđuje o tome kako je primenjena statistika u ovoj oblasti).
(e) Naučnici sa doktoratom iz odgovarajuće oblasti.
(f) Naučnici sa doktoratom iz odgovarajuće oblasti koji su aktivni istraživači (redovno objavljuju članke u recenziranim naučnim časopisima iz ove oblasti).
Kriterijumi za procenu naučnog svedočansta
1) Da li građani mogu da procene ko su stručnjaci od poverenja?
Težina koju ljudi treba da pridaju svedočanstvu drugih o nekom polju istraživanja raste kako se spuštamo niz listu hijerarhije ekspertize, a posebno relevantna su svedočanstva eksperata obuhvaćenih kategorijama (f), (g) i (h). Ako se, recimo, radi o tehnički zahtevnim temama iz oblasti klimatskih nauka, za one koji su dostigli nivoe (b) ili (c) može se reći da poseduju nizak nivo stručnosti. Ipak, laicima je lako da rangiraju bilo čiju stručnost prema navedenim kriterijumima.
Većina građana-laika ne može direktno da proceni verodostojnost naučnog svedočanstva, već to čine tako što procenjuju kome bi trebalo da veruju. Takve „procene drugog reda“ odnose se na to čijem svedočanstvu u vezi sa određenim naučnim pitanjima bi trebalo pokloniti poverenje i da li se oni kojima je poverenje poklonjeno slažu u vezi sa tim pitanjem, odnosno, da li među njima vlada konsenzus po tom pitanju.
_____________
Anderson, E. (2011). Democracy, Public Policy, and Lay Assessments of Scientific Testimony. Episteme, 8(2), 144-164.
Kriterijumi za procenu naučnog svedočansta
2) Kriterijumi za procenu poštenja / iskrenosti
Anderson navodi i primere za još jedan kriterijum, a to je epistemička odgovornost / neodgovornost, a on se odnosi na postupanje poput: izbegavanja podvrgavanju procesu recenziranja, kao i objavljivanje sopstvenih ideja u štampi ili u političkim krugovima pre nego što o relevantnosti istraživanja svoj sud daju stručnjaci.
Među primere epistemički neodgovornog postupanja Anderson ubraja i dijalošku iracionalnost, odnosno, uporno iznošenje tvrdnji nakon što su bile javno opovrgnute, bez odgovora na opovrgavajuće argumente, kao i insistiranje na ekscentričnim teorijama izvan domena lične ekspertize, poput onih koje tvrde da HIV nije uzročnik side.
(a) Sukob interesa, odnosno primanje sredstava od agenata koji imaju interes da ljudi poveruju u određenu tvrdnju.
(b) Svedočanstvo o prethodnom nečasnom akademskom postupanju, poput plagijarizma, lažiranja eksperimenata ili podataka, i sl.
(c) Dokazi o obmanjujućim tvrdnjama, problematičnoj upotrebi statistike, ili izvlačenju citata izvan konteksta.
(d) Uporna lažna interpretacija argumenata i tvrdnji oponenata iz naučne oblasti, ili iznošenje lažnih optužbi za nepoštenje usmerenih protiv njih.
_____________
Napomena: U nekim od navedenih slučajeva laicima teško da procene neetičko postupanje, dok se u drugim dokazima može vrlo lako pristupiti putem pretrage interneta.
3) Epistemička odgovornost
Kriterijumi za procenu naučnog svedočansta
4) Kriterijumi za procenu toga da li postoji konsenzus stručnjaka od poverenja
Kada se konsenzus stručnjaka od poverenja konsoliduje, laicima se savetuje da ga prihvate, čak i kada se suoče sa neslaganjem nekolicine naučnika.
U potrazi za evidentnim dokazima o tome da li postoji konsenzus, građani-laici se mogu okrenuti sledećim izvorima:
(a) Iz preglednih članaka ili meta-analiza iz recenziranih publikacija mogu se obavestiti o tome da li je oformljeno zajedničko gledište o određenom pitanju?
(b) Trebalo bi ispitati da li je reč o konsenzusu naučnika od poverenja i da li je istraživanjem obuhvaćen reprezentativan uzorak?
(c) Izjave i izveštaji lidera iz određene oblasti.
Iza vodećih naučnih teorija stoji rad hiljada naučnika. Kada je reč o najsavremenijim naučnim tokovima, neslaganje unutar naučne zajednice je nešto što je poželjno i korisno, a nauka najbolje funkcioniše kada su istraživački timovi epistemički raznovrsni u pogledu oblasti ekspertize, metoda istraživanja i kognitivnih stilova. Nauci je neophodan takav interdisciplinarni balans.
Kada većina različitih istraživačkih timova krene da konvergira ka određenim zaključcima postiže se čvrst naučni konsenzus.
_____________
Oreskes, N. (2004). The scientific consensus on climate change. Science, 306(5702), 1686-1686.
Kriterijumi za procenu naučnog svedočansta
5) Problem jaza između kompetentnosti i dispozicije građana
Kako objasniti ovo razmimoilaženje između evidentnog konsenzusa unutar naučne zajednice i podeljenosti javnosti u vezi sa istim pitanjem?
Anderson to objašnjava interakcijom tri faktora:
Anderson se osvrnula na pitanje o društvenim uslovima koji mogu podriti poverenje u naučna svedočanstva. Iako je, kako kaže, pokazala da su obični građani sposobni da pozdano rasuđuju o verodostojnosti svedočanstva o antropogenom uzroku klimatskih promena, oko čega postoji konsenzus u naučnoj zajednici, rezultati Galupovog istraživanja iz 2010. otkrivaju da 48% građana veruje da su takve tvrdnje preuveličane, što je za 18% više nego 2006. Udeo onih koji veruju da je ljudska aktivnost izazvala globalno zagrevanje opao je sa 61% u (2007. godine) na 50% (2010. godine). Takođe je i udeo onih koji veruju da većina naučnika smatra da se dešava globalno zagrevanje opao sa 65% (2006. godine) na 50% (2010.godine). Anderson navodi i rezultate još jednog istraživanja, čiji rezultati pokazuju kako se između 2008. i 2010. godine broj Amerikanaca koji „odbacuju“ globalno zagrevanje više nego udvostručio.
Kriterijumi za procenu naučnog svedočansta
6) Kulturna kognicija i afirmacija identiteta
Elizabet Anderson priznaje da njen prikaz kompetentnosti građana-laika da pouzdano sude o verodostojnosti naučnog svedočanstva ima jedan ozbiljan nedostatak, a to je što od njih očekuje da se upuste u aktivno istraživanje.
Anderson sa žaljenjem konstatuje kako se, iako je za njih lako da takvo istraživanje sprovedu, milioni Amerikanaca ponašaju kao pasivni konzumenti medijskih izveštaja, ne pokušavajući da nezavisno istraže tvrdnje kojima su izloženi.
_____________
Kahan, D. M., Jenkins‐Smith, H., & Braman, D. (2011). Cultural cognition of scientific consensus. Journal of risk research, 14(2), 147-174.
Jedna od ključnih pretpostavki Kahanove teorije o kulturnoj kogniciji, a koja je relevantna i za pitanja iz domena naučne komunikacije, jeste da kultura prethodi činjenicama kada je reč o razumevanju društvenih rizika.
Kahan smatra kako „кultura ne samo što prethodi normativno, u tom smislu da vrednosti vode ka donošenju odluka pojedinca u zavisnosti od njihove percepcije činjenica“, već da „prethodi i kognitivno, u tom smislu što je percepcija ljudi o tome šta su činjenice oblikovana njihovim vrednostima“.
Za komuniciranje tema o rizicima oko kojih postoji naučni konsenzus, ali i podeljnost javnosti, Kahan predlaže „strategiju afirmacije identiteta“.
Nedostaci pristupa Elizabet Anderson
Okviri za naučnu komunikaciju
1) Neizbežnost okvira
Nisbet i Muni objavili su 2007. članak u časopisu Science u kojem ističu da naučnici moraju da nauče da aktivno uokviruju informacije kako bi ih učinili relevantnim za različite segmente javnosti.
Okviri, kako su istakli, organizuju centralne ideje, definišući kontroverzu tako da ona rezonira sa bazičnim vrednostima i pretpostavkama; ublažavaju složena pitanja pružajući nekim opšterazumljivim aspektima veći naglasak; omogućavaju građanima da za kratko vreme identifikuju zašto je neko pitanje važno, ko bi mogao da snosi odgovornost i šta bi trebalo da se uradi.
Tako bi, recimo, klimatske promene mogle da se uokvire kao problem religijskog morala, a istraživanje matičnih ćelija kao pitanje koje se tiče „napretka društva“ i „ekonomske konkurentnosti“.
Raspravljajući o pitanjima oko kojih postoji konsenzus unutar naučne zajednice, ali i evidentna podeljenost javnosti – kao što su klimatske promene, teorija evolucije ili istraživanje matičnih ćelija – Metju Nisbet i Kris Muni ističu kako bi naučnici trebalo da posegnu za okvirima koji će pribaviti širu javnu podršku javnosti naučnom konsenzusu, jer rezoniraju sa raširenim svetonazorima, ili ih barem dopunjuju.
U ekonomiji i politici se poseže za usmeravanjem preferencija građana takozvanim „gurkanjem“ (eng. nudge), a ovakvi pristupi zasnivaju se na psihološkim teorijama o kognitivnoj pristrasnosti.
_____________
Nisbet, M. C., & Mooney, C. (2007). Framing science. Science, 316(5821), 56-56.
Okviri za naučnu komunikaciju
2) Debata oko okvira
Nisbet i Muni polaze od stanovišta prema kojem ne postoji takva stvar kao što su neuokvirene informacije, a da načini na koje naučnici „uokviruju“ svoje obraćanje različitim segmentima javnosti utiču na to do kojih grupa će moći da dosegnu, pošto su okviri „organizatori misli“ koji strukturiraju predstave, dijalog, javne debate i medijsku sliku, pojednostavljujući složena pitanja u vezi sa naukom.
Predstavićemo ukratko njihovu tipologiju okvira do koje su došli analizirajući ranije političke debate u vezi sa temama iz širokog spektra naučnih oblasti koje se bave pitanjima u rasponu od nuklearne energije i prehrambene tehnologije, do medicinske biotehnologije, klimatskih promena i teorije evolucije. Sledećih sedam okvira naučne teme definiše na raznovrsne načine.
Ideje koje su iznete u spomenutom članku naišle su na neodobravanje među mnogim naučnicima i otvorile su brojne debate u akademskim krugovima iz kojih su izronila neka fundamentalna pitanja o ulozi naučnog svedočanstva u javnoj sferi, načinima na koje ljudi obrađuju informacije, stavovima javnosti o nauci i naučnicima, o načinima na koje jezik funkcioniše i etičkim aspektima naučne komunikacije.
_____________
Nisbet, M. C., & Mooney, C. (2007). Framing science. Science, 316(5821), 56-56.
Okviri za naučnu komunikaciju
3) Tipologija okvira
e) Okvir „javna odgovornost / upravljanje“ nalazi primenu kada je reč o istraživanjima koja imaju veze sa javnim interesom ili privatnim interesima, zatim kod pitanja koja zadiru u teme poput vlasništva, kontrole nad patentima, odgovorne upotrebe ili zloupotrebe nauke u političkom odlučivanju, ili „politizacije“ nauke.
f) Kada neko pitanje u vezi sa naukom pomaže da se izgradi kompromisna pozicija i da se približe polarizovani pogledi oko nekog pitanja, onda bi odgovarajući okvir bio „srednji put / alternativa“.
g) Okvir „konflikt / strategija“ može da posluži da se neki naučni problem definiše kao zakulisna igra među elitama, sukob ličnosti ili konkurentnih grupa.
_____________
Nisbet, M. C., & Mooney, C. (2007). Framing science. Science, 316(5821), 56-56.
a) Okvir „društveni napredak“ definiše neko naučno pitanje iz perspektive poboljšanja kvaliteta života ili rešenje nekog problema, a umesto naglaska na „ovladavanju prirodom“ predlaže se „harmonija sa prirodom“, odnosno „održivost“.
b) Okvir „ekonomski razvoj / konkurentnost“ nauku povezuje sa investicijama, tržišnim šansama i rizicima, lokalnom, nacionalnom ili globalnom konkurentnošću.
c) „Naučna / tehnološka (ne)izvesnost“ je okvir koji naglašava ekspertizu naučnika, ističe razliku između onoga šta je poznato i onoga o čemu se ne zna dovoljno, pozivanje na naučni konsenzus, autoritet nauke i sl.
d) „Pandorina kutija / Frankenštajnovo čudovište / otuđena nauka“ je okvir koji se preporučuje u slučajevima predostrožnosti, kada je nad situacijom izgubljena kontrola, ili u slučaju neke katastrofe, kada je svaka akcija uzaludna.
Etika naučne komunikacije
„Okviri promišljanja“ spram „okvira ubeđivanja“
„Demokratska“ naučna komunikacija u prvi plan ističe demokratske procese u društvu, za razliku od „strateške“ naučne komunikacije koja služi korporativnim interesima ili interesima pojedinaca.
Ovako shvaćena, društvena uloga nauke trebalo bi da se ogleda u javnom angažmanu i participativnim praksama naučnika, naučnih komunikatora i naučnih novinara, kroz koje se uspostavlja dijalog sa širom zajednicom i pospešuje funkcionisanje deliberativnih demokratija.
_____________
Davies, S. R. (2021). An Empirical and Conceptual Note on Science Communication’s Role in Society. Science Communication, 43(1), 116–133.
Lea Sprejn se slaže sa Nisbetom i Munijem u tome da je svaka instanca komunikacije uokvirena, uz opasku da su izbor i odgovornost na onima koji se upuštaju u izlaganje javnog naučnog svedočanstva kako će to da učine.
Sprejn okvire-za-ubeđivanje suprotstavlja okvirima-za-promišljanje i ističe – iako, kako kaže, nijedan tip okvira nije sam po sebi neetičan – da okviri-za-ubeđivanje podrivaju demokratsku deliberaciju smanjujući tako kapacitet naučnog svedočanstva da se integriše u proces demokratskog političkog odlučivanja.
Drugim rečima, uloga okvira nije u tome da privuku našu pažnju, već da nas navedu da se upustimo u promišljenu potragu za rešenjima brojnih društvenih pitanja.
_____________
Sprain, L. (2018). Framing science for democratic engagement. Ethics and practice in science communication. University of Chicago Press, Chicago, IL.
Mentalno zdravlje u ogledalu pandemije
Intervju sa dr Damirom Huremovićem, maj 2020.