Moj mali rodni
grad Vareš, jutros je osvanuo pod bijelim snježenim pokrivačen, i onako u
aprilu iznenađen i snen, bjelinom i jutarnjom hladnoćom, ponovo dočekao
decembar.
Tako njih dvojica
decembar i april, zajedno ruku pod ruku, osvanuli su i nijemo se gledaju kroz
prozor moje sobe. Gledaju se i pitaju se tako tiho:“ Od kud ti ? Da li si možda
zalutao u ovaj naš mali usnuli gradić Vareš, i da li si možda bolestan, šta ti
je? Ne, nije mi ništa, odgovori tiho decembar! Samo sam te poželio, reće
decembar aprilu!
Sve je tako bijelo
i sivo, samo ovaj mali roza pupoljak cvijeta decembar, počinje da se nježno,
tiho i veselo budi i uskoro da nagovjesti dolazak poljeća u naš grad koji
vijekovima živi i gordo svima nama poručuje, uz poznati nam zvuk i poziv
Božijih molitvi sa svih naših vjerskih bogomolja grada Vareša!
Živ sam, zdrav sam
i ne dam se!