Ono troje sjedi u mračnoj kući pod čađavim gredama: na kladi uz vatru Frane, za niskim stolom miješa kašu za večeru Mara, a na kovčegu uza zid čuči, vrebajući kao divlja mačka, slaboumna kći.

 Sad je već bilo malo jasnije. Naravno, čulo se za Terino izlječenje. Krsto Brodnjak nije znao ništa o njezinu zavjetu, ali je mogao zamisliti da je hodala bosa, možda čak i u Sinj. Nije ni pomišljao da je o toliko javna stvar.

 Krsto Brodnjak je slušao. Sva ta imena i svi ti slučajevi nisu njemu ništa značili, jer ljude nije poznavao, ali je i predobro shvaćao o čemu se tu radi. Ljudi su ozdravljali, i to neizlječivo bolesni ljudi!

Bilo je očito i nesumnjivo da se epidemija zdravlja širi, i to neobično brzo i posve neobuzdano.

Krsto Brodnjak je sad u to čvrsto vjerovao.